Srpska crkva u Crnoj Gori na udaru vaškave gerile nastale u Jajcu

Piše: Dragutin Dašo Durutović, advokat

Jednom su pitali Vuka Draškovića negdje 1989, u „Dugi“, zar na pragu 21. vijeka on govori o Bogu,  o Svetom Savi, uz opsaku zar to nije prevaziđeno i da li on zaista vjeruje da ima Boga.

Tada, kad je još bio pri zdravom razumu i na dobrom putu on odgovori: „Dostojevski je napisao da je osjetio Boga, jedan bravar i jedan šloser su rekli da nema Boga, dozvolite mi da više vjerujem Dostojevskom“, nastavio je da ljudi koji ne znaju ništa o ničemu pokušavaju da odgovore na pitanja koja niko ne zna do samog Boga.

Tako i danas u Montenegru, državi, koja je dobila formalnu nezavisnost do momenta kad se promijeni raspoloženje kod kafe kuvarice u ambasadi SAD, koja je formalno ustanovljena kao sekularna, građanaska država, kojom vladaju socijalisti, ljevičari - poštovaoci imena i djela Josipa Broza, ti i takvi pokušavaju da se miješaju u nešto što nema dodirne tačke sa njima niti sa tim kategorijama.

Današnji Montenegro kako god ga neko doživljavao nesporno vuče subijektivitet iz socijalističke revolucije, nasilnog rušenja države Kraljevine Jugoslavije, od  strane gerile, dakle nezakonitih akata i nekog zasijedanja opet te iste gerile pune vašaka i oboljele od tifusa. 

Današnji Montenegro nema  ništa sa kraljevinom, knjaževinom ili sa ranijom starom plemenskm Crnom Gorom, kao teokratskom državom sa kojom su upravljali cetinjski mitropoliti vjekovima.

Ta i takva država i oni koji su dobili zadatak da je formalno vode želi da uređuje crkvu i crkvena pitanja. Oni su nazvali crkve „kulturno istorijskim spomenicima“, a pri tom su im iste služile kao izbe sve do početka devedestih godina  minulog vijeka, kada nastupa „pravoslavna revolucija“ i oživljavanje crkve i crkvenog života na  prostorima bivše Jugoslavije i šire. 

Dakle, za vlasti savremenog Montenegra multukulturalnog i građanskog- sekularnog društva u kome se baštini pravilo “Brat je mio koje vjere bio“ , ali samo da nije Srbin, što bi u šali rekao pokojni legendarni Baranin Nikola Šaranović, sada izbija u plan rješavanje pitanja crkve.

Oni crkvu doživljavaju kao građevinu, koju je neko gradio u nekom selu, srezu ili varoši nečijim prilogom, kao neki objekat nazvan „kulturno istorijski spomenik“.  

Vraćam se na početak priče i onu rečenicu da oni koji ne znaju ništa ni o čemu, pokušavaju da uređuju ozbiljne stvari. Da bi nešto naučili treba čitati, ali prije toga treba naučiti slova, ali ne ova tri ili dva nova za novi vokabular MNE, već stara slova i knjige koje ne prolaze i koje nisu ni manifest KPJ niti „Kapital“ od Karla Marksa, odnosno kako se zvao Mordehaj Levi. 

Crkva je živo i neprolazno tijelo Hristovo, kamen na koji je sazidana ni vrata pakla neće nadvladati, crkva ima pet Hristovih rana, koje i danas krvare i krvariće dok je svijeta i crkva će biti raspeta i gonjena i rane će joj točiti, jer je naša crkva upravo Hristos koji strada na krstu za nas i naše spasenje. Crkva počiva na Svetom pismu,  učenjima Svetih otaca i na pravilima Vaseljenskih sabora. Ona je kategorija šira i nadvremenskija od svake države nacije, naroda...

Crkva je šira i veća i crkva ne poznaje granice koje postavljaju narodi, vojske, moćnici... Crkva je jedna, nedjeljiva i apostolska, saborna, a nastala je na „Pedesetnicu“ (na 50. dan po Vaskrsenju) kao centralnom događaju univerzuma, na dan kada je sišao Sveti Duh na apostole, to je trenutak i dan rođenja crkve. To su Duhovi - najveći praznik nakon Vaskrsa i Božića. 

Koliko je nerealno, suludo i bezumno da oni sa početka priče, sledbenici one gerile iz Jajca uređuju crkvu i odlučuju čija je crkva i kojoj držvi treba da pripadne. Ne može ni jednoj  - ni Crnoj Gori, ni Srbiji, ni Rusiji, ni Rimu, ni starom ni novom, jer je crkva veća i jača od svih država, nacija i ostalih prolaznih kategorija ovoga svijeta. 

U odnosu na našu Mitropoliju koja je danas raspeta , kao i mnogo puta kroz istoriju, ista je preživjela mnoge paše i age, mnoge Ferjančiće, te mnoge komunističke komesare, pa će i ove koji u ime novog svjetskog poretka biju bitku koji niko nije dobio, ni faraoni ni cezari ni sve zemaljske sile, a ne jedna vojska koja je na nivou vatrogasne jedinice.

U svakom slučaju, što bi rekao blaženopočivši patrijarh Pavle, ako je Bog sa tobom, čega se bojiš, ako nije čemu se nadaš. Naravno, opreza radi treba biti dostojanstven i primiti sve što nas snađe, jer kako reče Lovćenski Tajnovidac „Pas svakoji svoje breme nosi“.

Crnogorci su od nevolje dva puta iznosili Svetog Vasilija i njegov sveti ćivot, pa smo doživjeli i ovaj treći opet od nevolje, da bi sačuvali sve nas i cijelu našu Crnu Goru od nevolje i prokletstva, jer onaj iz onih greda je milostiv, ali zna  i da kažnjava žestoko. 

Nedao Bog da moramo sklanjati ćivote iz Montenegra dok ne prođe okupacija Crne Gore. Završiću  stihovima Svetog  Petra II Petrovića, vladike crnogorskog : „Razvedri mi više Crne Gore, skini sa nje oblak gradonosni“. 

Izvor: Barski portal www.barskiportal.com