Vidovdanska besjeda mr Slobodana Čurovića Apisa
Priča o Svetom Savi nastala je iz njegovog pepelišta, a mi bi bez te priče bili još neizgovorljivi, nedopisani, rasparani. Iz te vatre gorenja, on je postao savojavljanje i naše nadojavljanje Na lomačniku još jedne osvetne smrti ostavi srbskom pamćenju da taj žar istinojavljanja zgrće rukama, da bi svoju studenost i slaboće vječno usijao.
Priča o Svetom Savi je neprestano pobjeđivanje smrti, odlaženje od sebe ka Onom Vječnom svih nas, iznad nas.
I svaka od tih pobjeda je još teža, još veća, još uzvišenija.
Najmlađe dijete „divnog i strašnog“ gospodina Stefana, postaje od malena najstarije u Gospodu, kroz smjeli bijeg, da se iz lova, iskrenim bogoiskrenjem, unapoji u kući svih žednica srbskih, imenom Gora Sveta. I da postane neutješiva, nedohvatna lovina svog oca, koji organizuje potragu.
Zaludu, jer je mladi princ već zakoračio u tihotu, izvan meteža i gordljivosti, izvan pogleda Onih koji ga se ne nagledaše dovoljno. To je prvo pobjeđivanje, podvigovanje, raslavljivanje, ujednostavljavanje sebe, ka Pripojništvu, Vječnom Zavjetništvu.
Prebjeg iz lova, Dobjeg do smirnoće Manastirovanja onih koji su mogli kazivati: ,,Mi znamo“. Tu vidjelnicu niko prije i niko poslije u srbskom postojanju nije toliko usluškivao i usluživao trpljenjem i dostizavanjem, da bi čaša Srpstva bila čistija, dublja, pametnija.
Rastkovo urastanje u nezemno bio je najotvorniji i najudaljeniji Dan, najzorniji dan u Srbskoj istoriji, jer je njegov gled znao kuda i kome u grljenje ide. Najutrenije bjekstvo od svega ka jedinosvemu. Od očekivanog prinčevstva urazamislio se ka zasluživanju Pričestva.
Isputovao se sin a za njim, evo, draga braćo i sestre, putuje njegov narod osam vjekova, i više kleca nego što stiže. Odlama se od Svečevog imena, još zaboravljiv, je li bio dan ili veče kad je svoje, još dječačko lice iz šume zvjeradi okrenuo ka najugrijanoj misli, Bogu i rekao: „Ja ti dolazim beskonačni. Evo me, samo zvjerad da ostavim zvjeradima, srebro da prospem slavoželjenima,strelovite sokolove umirim. I svoj postrig podarim kao izvinjenje, najzlatnije suze jedne srbske majke, Ane, ubožene Anastasije.
Drugo savladavanje smrti je onaj trnovski tren, kada je nagledani, omudreni, bogooki, punoručni, Svetoznani Sveti Sava, zasanio u zimsko bugarsko dočekanje, ovaj donosilac blagoglasja,bogoriječi, bogoispunjenja. I to drugo osvetinjeno smirenje je nastalo kao i prvo, iz putnikovanja, prelaza iz jednog svijeta u drugi, iz raželjenih upitnina Svetih zemalja u kojima je arhiepiskop Sava boravio i osluškivao sebe, u prizivu roda svoga, kuda li je i šta li je, jesu li se braća ubraćila, da li su prvosveštenici još utjeha svom narodu.
I njegove nepropadne mošti počinuše tako blizu, a tako daleko od Srbije, da bi čudesnoćom nagradile Bugarsku, koja se dičiše što svečevo tijelo prihvati kao bogodar.
Savino tijelo je počinulo u Mileševi ( dok je ljudsko gordenje davno poginulo) za života zemaljskog, kratkovječnog. Bogoljubljena misao pokorila je tijelo plemića a uzvisila ga u BOŽNOM i zauvijek utihnula „besovske pjesme“.
Mileševa je postala vječno proljeće, sunčanik, najblagomilosnije toplište koje su podarile Savine mošti, najsvjetlonosnije, i Sa Ostrogom najsvetonosnije posvetište u srbskoj vjekovnici.
I od tada je Mileševa, Savino konačište a istinsko jutrište, postala najpitkija riječ kod Srba,a Sava prva i jedina, jer gdje god je koraknuo zvjerinja je pretvarao u krotku jagnjad, kameništa u izvorišta, pustoši u razvedrene kuće.On je bio i ostao, on jeste i sadanja punoća srbskog disanja i najdalekovidnije ročište sa Bogom.
On koji je utišavao žeđ za pjesmama, postao je najstvarnosnija i najgrlatija srbska himna, ponosnik, koju su znali čobančad, sebri, velmože, naše vatronosno molitvište, čija molitva još nije presahnula, eto toliko vjekova. Dok su drugi mrmoljili mi smo Savom tečno govorili, najasnije, najistinitije. Sve neoznačeno Svetim Savom bi dobilo smisao, prokoračilo, prožuborilo, probuktalo, savotočilo, i u nas se utočilo, da nam budu puna usta, sa četiri slova prostornija od bilo kojeg života. On se nije naživio da se mogao nabožiti i narod svoj Svetim Duhom zabožiti.
Sava božiji odanik, prvo je postao čovjekom u Bogu, nego što je zemno odrastao i zamomčio se. On je zanebesnije zabogomolio, nego što je prinčevski gospodario i slastio se titulama i imanjima.
On, zaistinski sluga svom narodu, najtiši pobjedilac, da bi mu srbski narod zaimao, da bi nas uveo i predstavio ubožništvu da nam se imenik i pravoslavnik ne bi utulio, u mnogomrzanom svijetu, gdje su se čelemice sudarala carstva u pjenama životosjeni i varljivosti.
Savino sjeme je dobrorodno, jer je bogorodno, da bi iz njega narod Savin postao Hristonosan i Hristorečen, jer Rastko je nadrastao svoj vijek i evo, raste u nama svakim vijekom još stvarnije i željnije.
Njegova pojava je datumnik kojim se jeste i ulazi u vječni život,Sava je učiteljnik,koji je pobjegao da bi stigao (drugi stalno bježe od sebe, od naroda, da nikada ne stignu.
Savina ožudnja za Bogom čekala je očev i majčin blagoslovenik , jer je pobjegao a da se ne osvrne. I bježi, evo, svetac iz zlobja osilatih, da nikad ne ne predahne, da bi kasnije danonoćno sa Hilandarja smotrio očinski, sinovski, bratski, hristijanski na zemlju Srbiju.
I ta ljubovidnost je dozvala i izmolila roditelje, da budu utješno najbliži svojoj mnogoljubljenoj ,,osobini“, da vjekuju sa prigrljenim čedom, da umiru a da bi trajno živjeli. A da ih se on nagleda još malo, u Simeona i Anastasiju, goste u Gospodu, da im starost podmladi, da besmrtnim ljetnikom useli Svesrbsko na Atos.
Sava nam je vazdigao pogled, i odredio mjesto pod nebom, On, neodmorni ispunjenik bogoslova, jevanđelnik najljepši, razgovornik sa drugima i nama samima, nama slabima.
Kada nebratno i slaborazumno prevlada kod braće njegove, i sujete rastavnica,on će moštima Svetog Simeona, velikoshimnika, izmirioca, da bratski jed i srdžbu svoje braće Stefana i Vukana smiri, da ih posavjetuje i ozagrli, ljubavlju i slatkim riječima.
Bezumilac i bestidilac Sinan–paša u doba strašnih Agarjana zapaši mržnjom i strahom od Savinog lika na zastavama ustanika u Banatu, predvođenim mučenikom episkopom Teodorom, čiju kožu zategoše na mehove. Zasmeta mu Onaj koji je daleko odmakao, koga ne mogaše stići, ni zabrinute potjere kad je utekao, ni naum Sinanov. Jer on nije bježao da ne stigne, već da se vrati, da se stalno nama vraća.
Posegnuo je da smirenog Savu zauvijek dokrajči, da ga rasparamparčadi, da ga raskostolomi, da ga rašije, da ga iz Srba poništi, prebriše, da nas rastemelji i obestrvi.Ali nije mogao, jer Sava je bio veći od lomače.Gorio je neizgoriv , u najrazbuktalijoj lomači svake srbske lobanje, u najkivnije pomjerište, u nepamćeni osvetluk.
I to je Savina treća pobjeda smrti. Tek tu on se ostvaruje, nadmudrilac pakosti, da bi se iz tinjajućeg, još mlakog pepela, raskalemio u svaku srbsku kičmu, zjenicu, pesnicu, damar, žilu. Razgorio se kao mećava vjekovima, ljudima, legendama, slavama. Gdje god bi trunka tog mučeničkog žara pala, prozborio bi po jedan svetosavnik, usavljenik.
Htjeli su Savu da isave, da ga ponize u prebris, da ga izmjeste u nedoziv, iz srbskih usta ućutkaju, ali zalud, jer oni ostaše ostaviti i isprokleti pred neprolaznim i nepobjeglim sudom. Sava je prvi buktinjasti srbski slovožal, naša mjera najtačnije ljudskosti i neizgovorene rječitosti.
I dok god je hljeb naš bio zasavljen nije narod Rastkov bio gladan, jer je iz kvasanja njegovih riječi nicala svjetlost koja je njegovim likom svetloliko tamjanila i mirisala, krštavala i hranila.
I Savu smo slavili sve dok nije zavarčilo, zajahalo, neko drugo, turkoliko doba, koje je htjelo da ga pomezeti, da ga ćušne sa pročelja, da bi neki novopobjeditelji zabanili i zamađijali nas, da Srbima ukrije Savu. Važniji su bila novokominternovska produžena meračenja, novi datumnici, nego najčistije lice jednog Srbina.
Nagrnulo je još jedno protjerište (ovaj put duhovno) i prepadanje Savine djece, koja Oca često zaboravljahu. I ove raznooružare Sava nadmudri i nadjunači i vrati nam se posle pet decenija, svjetliji no ikad ,odmorniji, žedniji nas nego ikad, prekorniji, srbinskiji.
Ovaj pomiritelj Istoka i Zapada, zaumitelj i ostvaritelj dobra među ljudima, naše melemnište. On koji je bio najbrži i najosmišljeniji rast u srbskom postanju uuzrastao je hramom na Vračaru gdje je sagorio da bi u nama gorio, usklikom ljubavi, sveutješnik Odričnik od gospodskog i pridobnik smirenja .
Ne plačite Srbi na tom plačištu, na tom spaljeništu, našem Jerusalimu, Kosovištu, jer tu je sada srpsko nebnište i stepenište.
Ko se tu ne ogrije taj se nikada u sunce nije zagledao, ni sebe razumio i vidio, ni vidovnije Savu prizivao .
DOBRODOŠAO SAVO, SRBSKA GLAVO I SLAVO.
SRBSTVO TE IŠTE !
(Kosovska Mitrovica, 27.01.2020.)
